Novi Heder 2021 001 1

Ko smo mi, ili 40 godina Hazarskog rečnika

Slobodan Vladušić

RT Balkan, 24.1,2024.

Narodi nestaju onda kada njihova elita prestane da se ponosi sopstvenom slikom sveta i poželi da postane neko drugi. Jednostavnije rečeno: narodi nestaju onda kada njihovi "kagani" na pitanje ko smo mi daju odgovor koji glasi: mi smo niko (i ništa). Godine 1984, kada se roman Milorada Pavića pojavio, mali broj ljudi je osetio da je to pitanje nadilazi analogiju Srbi – Hazari

M Pavic 09 02 2024Branko Pantelić / ATA Images

Svi čitaoci se uglavnom slažu da jednu knjigu ne možemo da pročitamo dva puta na isti način. Iako tekst knjige ostaje isti, menjamo se mi, ali se, isto tako, menja i svet oko nas. To je slučaj i sa Hazarskim rečnikom Milorada Pavića, svetskim bestselerom srpske književnosti, čije se prvo izdanje pojavilo 1984. godine. Većina savremenika je u Hazarskom rečniku videla revolucionaran roman, zato što je bio napisan u formi rečnika. Za razliku od običnih romana, koji se čitaju od prve do poslednje stranice, ovaj roman možete da počnete da čitate od bilo koje odrednice, a da zatim sami odaberete dalji pravac čitanja, sledeći upućivanja na druge odrednice iz one koju ste upravo pročitali.

 

Osim što je otkrio nov način čitanja, koji ga je učinio svetskim bestselerom, Hazarski rečnik je, međutim, iznova otkrio i jednu zaboravljenu temu. To je bila tema nestanka naroda. Iako na prvi pogled uronjen u neograničene prostore fantastike, Pavićev roman nije bežao od simboličkog ukazivanja na političku stvarnost zemlje u kojoj je najpre bio objavljen. Čini mi se da je Jovan Delić prvi pomenuo da se u organizaciji hazarske države u Pavićevom romanu prepoznaje inferiorni položaj Srba u tadašnjoj Jugoslaviji. (Da je taj položaj zaista bio inferioran svedoči, između ostalog, i podatak da se od 1945. pa do raspada zemlje na poziciji premijera savezne države nalazio samo jedan Srbin: Petar Stambolić od 1963. do 1967. godine). Tema nestanka naroda postala je tako tihi pratilac revolucionarnog načina čitanja: dok je Hazarski rečnik bio slavljen u svetu kao simbol novog načina čitanja romanu, Hazari su u isto vreme prećutno postali simbol naroda koji je, formulišimo to tako, dozvolio sebi da nestane.

U vreme kada Hazarski rečnik stiče svoju svetsku slavu, tema nestanka naroda bila je skrajnuta, zato što je bila izrazito politički nekorektna. Krajem osamdesetih godina prošlog veka, u doba trijumfa postmodernizma na Zapadu (kao i danas uostalom), status ugroženosti rezervisan je samo za "manjine", dok je "većina" (poistovećena sa belim muškarcem hrišćaninom koji ima stabilan nacionalni identitet) biva tretirana kao esencija svekolikog zla.

Anđeo u snu

Pavić je temu nestanka naroda u Hazarskom rečniku simbolički predočio u takozvanoj hazarskoj polemici. Hazarski vladar, koji nosi titulu kagana, sanjao je san u kome mu se pojavio anđeo. Taj anđeo ga je upozorio kako su Bogu drage njegove namere, ali njegova dela nisu. Umesto da se za tumačenje sna obrati hazarskim lovcima na snove, kagan poziva predstavnike hrišćanske, islamske i jevrejske vere, obećavajući da će sa svojim narodom preći u veru onog tumača koji mu najbolje protumači san. Iako Hazarski rečnik ne daje odgovor na pitanje u koju su veru prešli Hazari, taj odgovor je zapravo, iz ugla romana, manje važan: važno je to, da su Hazari kaganovom odlukom prestali da budu Hazari i da su tako nestali.

Simbolička priča o hazarskoj polemici daje odgovor na pitanja kako i kada narodi nestaju. Narodi nestaju onda kada njihova elita prestane da se ponosi sopstvenom slikom sveta i poželi da postane neko drugi. Jednostavnije rečeno: narodi nestaju onda kada njihovi "kagani" na pitanje ko smo mi daju odgovor koji glasi: mi smo niko (i ništa).

Pavić je Hazarskim rečnikom predosetio da to pitanje ko smo mi, ponovo stiče auru epohalnog pitanja. Godine 1984, kada se roman pojavio, mali broj ljudi je osetio da to pitanje nadilazi analogiju Srbi – Hazari. Deceniju dve kasnije, epohalna važnost pitanja ko smo mi, postala je planetarno očigledna.

Počelo je sa SSSR-om, čija je komunistička elita sa Gorbačovom na čelu, na pitanje ko smo mi odgovorila: mi nismo komunisti (to jest mi smo niko i ništa), pa je započela projekat sticanja novog ideološkog identiteta pod imenom perestrojka. Pokazalo se da je ovaj projekt doveo do jedne geostrateške katastrofe, odnosno do raspada SSSR-a i epskog osiromašenja Rusije. Nakon raspada zajedničke zemlje, narodi bivšeg Sovjetskog Saveza morali su sebi da postave to isto pitanje – ko smo mi. Kao i u Hazarskom rečniku, ulog koji se ulaže u odgovor na to pitanje, jeste sudbina države i naroda, pa se zato u toj "valuti" plaća i cena netačnog odgovora.

M Pavic 09 02 2024 2Branko Pantelić / ATA ImagesIzgledalo je, na prvi pogled, da Zapad, a posebno Ameriku, ne dotiče pitanje ko smo mi. Samjuel Hantington je polovinom devedesetih godina prošlog veka, samouvereno napisao knjigu Sukob civilizacija u kojoj je Zapad odredio kao civilizaciju Zapada, dok je Rusiju, koja je posle raspada SSSR-a prestala da bude ideološki neprijatelj Zapada, iznova učinio neprijateljem, preko njenog pravoslavnog civilizacijskog identiteta. Time je poslao nedvosmislenu poruku ruskoj eliti da modus vivendi sa Zapadom ipak neće biti moguć.

 

Međutim, već 2004. godine, isti taj čovek, Samjuel Hantington, piše jednu drugačiju knjigu pod naslovom Ko smo mi – izazovi američkom nacionalnom identitetu (na srpski je knjige prevedena pod naslovom Američki identitet). Hantington u njoj zabrinuto pokazuje da se donedavno neupitni američki identitet upravo raspada na transnacionalnu komponentu, koju preuzima elita i subanacionalne identitete, koji fragmentarizuju nekadašnji manje više homogeni narod. Hantington je tako postao svestan da se civilizacija Zapada pretvorila u nešto drugo, a danas znamo, zahvaljući Harariju (knjiga Homo Deus) i Klausu Švabu iz Svetskog ekonomskog foruma, da je to drugo Megalopolis, politički entitet u kome vladajuća oligarhija sebe vidi kao bogove, a one ispod sebe kao životinje koje uništavaju planetu pa zato njihovu gustinu treba "prorediti". Narod kao neko objedinjujuće "mi", više ne postoji. Ako se te "životinje" pozovu na neki objedinjujući nacionalni identitet, na ljudska prava, demokratiju (to jest na pravilo da isti vladaju istima) ili, na kraju krajeva, na pravo na biološki opstanak, onda politički korektan odgovor na pitanje ko su oni koji se na tako nešto pozivaju, glasi: "fašisti & ekstremisti & krajnji desničari".

Pitanje identiteta

U Srbiji se pitanje ko smo mi takođe postavilo posle raspada Jugoslavije. Inicijalni "politički korektan" odgovor na talasu borbe protiv Miloševića, bio je: mi smo drugosrbijanci. Međutim, zahvaljujući trenutku iskrenosti jednog od njih, koji se zbio na njegovom tadašnjem tviter-nalogu (sada X nalogu) 10. maja. 2021. godine, saznali smo da građanke i građani koji su za NATO i EU postaju "nacionalna manjina sa jasnim političkim, vrednosnim i kulturnim identitetom" čime je skinuta providna drugosrbijanska zavesa, da bi se pojavio jedan novi identitet, kome je bliska ideja ukidanje Republike Srpske, pretvaranja SPC u Pravoslavnu crkvu u Srbiji, i priznanja nezavisnosti Kosova, kao predigre za ukidanja srpskog nacionalnog identiteta u celini. Rečeno terminima Hazarskog rečnika, kaganu je svejedno šta jeste, samo da više nije Hazar, kao što je i onim ljudima, koji na socijalnim mrežama imaju potrebu da objave da odlaze napolje, svejedno gde je to napolje.

Razumljivo je da ovaj novi "identitet" – nimalo blagonaklon prema Srbima – karakteriše njegova spremnost da pokorno služi oligarhijskim "bogoljudima", a pokorno služenje ne podrazumeva slobodno mišljenje ili prosuđivanje, već samo ropsku poslušnost, koja se onda preko mreže medija i obrazovnog sistema proglašava za "civilizacijsku" normu, što je tačno jedino u svetu Orvelove 1984

Pavić nije bio sluga pokorni. On je bio vrhunski stvaralac koji nije bežao od svog nacionalnog identiteta. U svom najpoznatijem romanu, on nije samo postavio pitanje ko smo mi, već je i odgovorio na njega. Pavić je sebe smatrao srpskim, ali simbolički, i vizantijskim piscem.

M Pavic 09 02 2024 3Scena iz baleta "Hazarski rečnik"Pozorište Madlenijanum

Pomen Vizantije, odnosno Istočnog rimskog carstva, kao istorijskog jezgra pravoslavne civilizacije, Paviću je bio potreban iz dva razloga. On je najpre, smatrao da se evropska kultura sastoji od zapadnog i istočnog kanona, koji su se razvili iz Zapadnog (katoličkog) i Istočnog (pravoslavnog) rimskog carstva. Prema toma, srpska kultura i njeno kulturno nasleđe koje je nastalo u dodiru sa Vizantijom ima pravo da sebe smatra različitom od kultura koje su nastale u sferi zapadnog kanona. Ta razlika za Pavića nije bila ni vrednosno superiorna, ali isto tako ni vrednosno inferiorna. Svest o toj razlici bila je svest o samosvojnosti srpske kulture, odnosno mera njenog dostojanstva. Hazarski rečnik je nastao iz osećanja tog dostojanstva i ponosa koje je Pavić, kao književni istoričar, svakako osećao.

Drugo, samosvojnost srpske kulture u odnosu na zapadni kanon, za Pavića nije bila sinonim za izolaciju & getoizaciju. Naprotiv, Pavić je smatrao da će srpska kultura preko veze sa Vizantijom odnosno istočnim kanonom evropske kulture dosegnuti sfere univerzalne kulture (što je i dokazao Hazarskim rečnikom) stvarajući tako, zajedno sa zapadnim kanonom, zajednički evropski kulturni prostor i zajedničko kulturno nasleđe.

Dobar prijatelj

To je bila ideja Hazarskog rečnika – da se srpskoj kulturi vrati dignitet, te da zatim, preko veze sa vizantijskim nasleđem, odnosno sa istokom Evrope, postane sposobna da se bavi univerzalnim temama koje bi imale planetarnu recepciju – kao što je takvu recepciju imao Hazarski rečnik.

Verovatno je među piscima koji su devedesetih godina pristali da učestvuju u satanizaciji srpskog naroda i njegove kulture, bilo i onih koji su mislili da je to u čemu učestvuju, samo borba protiv Miloševića. Pavić nije bio deo te ekipe. On je bio isuviše pametan da ne bi znao o čemu se tu zapravo radi, a suviše ponosan da bi u tom prljavom poslu uzeo učešće. Zato je, na kraju krajava, i mogao da napiše Hazarski rečnik, dok je većina ovih drugih ostala u aktivističkom potpalublju sa ograničenim rokom trajanja.

Pavić je početkom devedesetih godina, u jednom intervjuu kazao da Evropa ne može da postoji ako se odrekne svoje istočne (pravoslavne) komponente. Bio je u pravu: u antihumanističkom Megalopolis, koga će naseljavati "bogovi" i "životinje", neće biti mesta za evropsko humanističko nasleđe, ni ono istočno, ali ni za ono zapadno. Kao što neće biti mesta ni za Severni ili bilo koji drugi tok. Biće mesta za video-igre, narkotike i pornografiju, jer životinje treba pacifikovati.

M Pavic 09 02 2024 4Iz baleta "Hazarski rečnik"Pozorište Mad

Vremenom, kako se geopolitička java sve više udaljavala od Pavićevog sna o zajedničkoj Evropi (istočnoj i zapadnoj), tako se i njegov opus počeo premeštati iz Megalopolisa (u kome je on danas slovi isključivo kao ,,srpski nacionalista”), ka Rusiji i Kini, gde je on i dalje veliki svetski pisac.

Četrdeset godina nakon objavljivanja Hazarskog rečnika, osećamo kako nas je sve ove godine taj roman pratio kao neki dobar prijatelj, koji nas nije napustio, kada drugi jesu. I verovatno nas neće ni napustiti, ako mi, pre toga, ne napustimo sami sebe. To će se dogoditi onda kada izgubimo snagu da sami tumačimo sopstvene snove. Zato nam je danas potreban još neki film po Paviću, poput Vizantijskog plavog iz 1993. godine, ili sa Pavićem u glavnoj ulozi. To bi bio dokaz da još uvek možemo da sami damo odgovor na pitanje ko smo mi, umesto da odgovor na to pitanje tražimo od drugih.

U čast književnika Milorada Pavića, izdavačka kuća "Kosmos", koja je njegova dela oživela u novom ruhu, organizuje Pavićeve dane, koji počinju u utorak i trajaće do 7. januara.

O najboljim stranicama njegove proze posetiocima knjižare "Kosmos" na Novom Beogradu govoriće prof. dr Aleksandar Jerkov i njegovi gosti.

04 01 2024 0003foto: Profimedia

Prve večeri govoriće pisac i profesor emeritus Sava Damjanov, Pavićev nekadašnji asistent i naslednik na katedri, dok će sutra o njegovom stvaralaštvu govoriti esejista i teoretičar Jovica Aćin. Uz parfem iz Pavićeve priče u četvrtak će govoriti profesorka Mina Đurić, a veče će zatvoriti njegova životna saputnica Jasmina Mihajlović.

Pavićevi dani, koji se održavaju između dva Božića, završiće se polaganjem najnovijeg izdanja Pavićevog romana na tajno mesto u biblioteci. Publika će videti snimak skrivanja knjige, a onaj ko je pronađe naći će u njoj i zapis o jednoj književnikovoj tajni.

04 01 2024 0002foto: Privatna arhiva

Milorad Pavić bio je pesnik, literata, istoričar književnosti, kulture uopšte, univerzitetski profesor, prevodilac i akademik. Njegovo delo "Hazarski rečnik - roman-leksikon u 100.000 reči" otvorilo je put srpske književnosti u svetu. Takođe iz njegovog pera nastala su kultna dela "Predeo slikan čajem", "Poslednja ljubav u Carigradu", "Gvozdena zavesa", "Konji Svetog Marka".

Pisao je bajkovito, preplićući mitove, predanja, realne i sasvim izmaštane istorijske ili pseudoistorijske izvore. Reditelj Dragan Marinković ekranizovao je njegov roman "Vedžvudov pribor za čaj" 1993. godine kao film "Vizantijsko plavo", a "Hazarski rečnik" oživele su kultne evropske pozorišne trupe izvodeći ga kao predstavu i balet u Belgiji i Danskoj. Pavićevi tekstovi poslužili su i za izradu stripova.

04 01 2024 0004foto: Života Simić

Naredne godine navršava se 15 godina od smrti akademika Milorada Pavića. Književnik je preminuo 30. novembra 2009. u Beogradu, u 81. godini. Pavić je Beogradu zaveštao sve svoje rukopise, knjige, arhivu i biblioteku od više hiljada naslova. Njegov spomenik se nalazi u srcu Beograda, na Tašmajdanu, a uspomenu na njega čuva Jasmina Mihajlović.

Izvor - Kurir

U Banja Luci je izvedena kamerna opera kompozitora Davida Mastikose, po motivima teksta „Višnja sa zlatnom košticom“ Milorada Pavića. Producent opere je Sonja Đurić. Interesantno da je libreto zapravo digitalno poglavlje iz romana „Kutija za pisanje“, koje nije u samoj knjizi nego se jedino može pročitati na internetu, na ovoj adresi LINK

21 12 2023 000002

Opera je doživela izuzetno burne ovacije na premijeri u Banskom dvoru u Banja Luci. Pogledati ovde 

21 12 2023 000001

 

21 12 2023 000003

 

21 12 2023 000004

Evo šta je književih Ranko Risojević i tvorac prvog libreta u BiH napisao o premijeri opere „Višnja sa zlatnom košticom“ Milorada Pavića:

Sinoćni događaj, premijera kamerne opere Davida Mastikose, koji je od ove premijere doktor muzičke umjetnosti, kompozicije, dakle, taj događaj treba zabilježiti. A ja volim da budem hroničar svog vremena i mjesta. Čestitam kompozitoru, mu od sveg srca. Već nekoliko godina pratim kompozitorski rad Davida Mastikose i oduševljen sam njegovim uspjesima u svijetu. Otišao sam da vidim njegov doktorski rad, kamernu operu "Višnja sa zlatnom košticom" i i zbog moje veze sa Vladom Miloševićem, kompozitorom prve BiH opere "Jazavac pred sudom", za koju sam dotjerivao Kočićev tekst, pa se to naziva libreto. David Mastikosa je na tom putu.

Njegova opera dala nam je naš život na dlanu, onakav kako ga je postavio prije Pavića njegov uzor, "Kafka". Šta je ova priča, jedna od priča "Kutije za pisanje" ako ne Kafkin "Proces". Takav je početak, takav je kraj. Mastikosa je to osjetio i izvavredno izveo. U trenucima potpune saglasnosti duvača i solista, osjećamo potpuno jezu i strepnju. To gledalac osjeti u kostima. To je naša strepnja, ovdašnja, ne treba ići dalje, mada svijet sve više liči na strepnju čiji je vrhunac Munkov "Krik". Ozren Prohić je osjetio kompozitorove ideje kao svoje i osjećamo tu saglasnost u mladom ansamblu, od solista do orkestra.  Treba svakako navesti i dirigenta Dušana V. Uroševića, koji je izvrsno uskladio soliste i orkestar, što nije bilo nimalo lako. Još jednom, ovo je kulturni događaj ove godine, a možda i ove decenije. Treba pohvaliti i one koji su finansijski pomogli ovaj projekat. Opera je skupa umjetnost, ali bez nje nema ni kulture. Obradovala me je i mlada publika, kojoj je svakako bliska ova muzika.

INDIJA, MAKEDONIJA, KINA, FRANCUSKA, BANJA LUKA

U indijskom časopisu Moderna literatura (Modern Literature), koji izlazi na engleskom jeziku, objavljeni su delovi iz knjige Jasmine Mihajlović „Na obali Hazarskog mora“, pod nazivom „Neposlata ljubavna pisma“ (Belated Love Letters). Pre nekoliko godina isti časopis je publikovao intervju sa pomenutom autorkom.

05 11 2023 00003

Belated Love Letters – By Jasmina Mihajlović

November 19, 2023

05 12 2023 0002

Pic by Pixabay

Excerpts from book On the shores of the Khazar Sea by Jasmina Mihajlovic;  each of these memories (letters) begins with a passage from Milorad Pavić’s last book, Artificial Mole.

(Part-1)

*

Makedonski izdavač iz Bitolja Perun Artis štampao je knjigu M. Pavića „Pozorište od hartije“.

0000000000000000000000000000000000000000

*

U novootvorenom Kulturnom centru Srbije u Pekingu krajem novembra 2023. prikazana je izložba Biblioteke grada pod nazivom „Pavić od Š do A“. Prikazane su i sva izdanja Pavićevih knjiga na kineskom, a publici se preko video-bima iz Šangaja obratio Cao Yiyuanong, jedan od glavnih prevodilaca ovog autora, kojeg izdaje šangajski izdavač Shanghai Translation Publishing House.

05 12 2023 0003a

*

Francuski izdavač knjige „Unikat“ (Exemplaire unique : roman aux cent fins) Monts Métallifères, na salonima i sajmovima knjiga, ovako predstavlja Pavićev roman-deltu sa 100 krajeva.

05 12 2023 0005

*

U Banja Luci je izvedena kamerna opera kompozitora Davida Mastikose, po motivima teksta „Višnja sa zlatnom košticom“ Milorada Pavića.

Interesantno da je reč o digitalnom poglavlju iz romana „Kutija za pisanje“, koje nije u samoj knjizi nego jedino na internetu, na ovoj adresi

LINK

 05 12 2023 0006